Melodijski sunovrat popularne glazbe

No, kako se melodija mijenjala u suvremenoj glazbi od njezinih početaka do danas?

Pripadate li (sve većoj) skupini onih koji nostalgično tvrde da „današnja glazba nije kao što je bila nekoć“, sada u raspravama tipa staro-protiv-novoga možete potegnuti još jedan, ovoga puta znanstveni argument, barem kad je u pitanju melodijski segment pop-pjesme. Naime, rezultati nove studije provedene na sveučilištu Queen Mary University of London pokazuju da vokalne melodijske linije u popularnoj glazbi prolaskom desetljeća postaju sve jednostavnije, banalnije, manje „kompleksne“. Naravno, žanrovi kao što su pop, rock, country, R&B ili rap nikada nisu ni bili zamišljeni kao pokazne vježbe iz kompleksnosti – učinak kod masovnog slušateljstva postiže se i drugim metodama – no autori spomenutog istraživanja, koje je u srpnju objavljeno u znanstvenom časopisu Scientific Reports, uz pomoć matematičkih modela i algoritama dokazuju da su razlike u melodijskoj domišljatosti između hitova napisanih, primjerice, prije pedesetak godina i onih recentnijih upadljive i goleme. U starom, analognom dobu široka publika očito je bila mnogo spremnija prigrliti sofisticiranije melodije. Prema tome, razlika je takva da se čini posve izlišnim uspoređivati Bridge Over Troubled Water Simona & Garfunkela (1970) i (nasumično smo odabrali) Rihanninu Work iz 2016.

Uspoređujući hitove od 1950. do 2023. znanstvenici su utvrdili silazno „ponašanje“ dviju melodijskih komponenti, ritma i melodijskog raspona / Izvor Pixabay

Voditeljica studije Madeline Hamilton i Marcus Pearce (oboje stručnjaci na polju percepcije i spoznaje glazbe) detaljno su proučili melodijsku evoluciju najpopularnijih pjesama u razdoblju od 1950. do 2023. Uspoređujući hitove s vrhova Billboardovih top ljestvica analizirali su „ponašanje“ dviju melodijskih komponenti, ritma i melodijskog raspona, te ustanovili da su obje komponente prolaskom vremena u stalnoj silaznoj putanji. Doduše, ne baš ravnomjernoj.

Nakon ekspertize provedene na više od 350 najpopularnijih melodija koje su nas oduševljavale tijekom više od sedam proteklih desetljeća (Madeline Hamilton kaže da je u istraživačke svrhe deset sati dnevno preslušavala glazbu, većinom u samotna pandemijska vremena), autori studije najoštrije padove u melodijskoj kompleksnosti bilježe u tri vremenske točke koje su označili trima velikim melodijskim revolucijama: 1975, 1996. i 2000. Prvi melodijski sunovrat (1975) dogodio se gotovo preko noći, kreativnim posustajanjem klasičnog rocka s ishodištima u opusu Beatlesa te nastankom i promocijom pankerske i „diskoidne“ filozofije koja melodijsku razgranatost zamjenjuje napadnom jednostavnošću i (u slučaju disca) istaknutim beatom kao esencijom plesne glazbe. Iako Madeline Hamilton i Marcus Pearce kao jedan od uzroka prve revolucije ne spominju punk nego stadionski rock, u pogledu uzleta disco supkulture kao uzroka zanemarivanja melodije lako se složiti.

Uostalom, i druga prijelomna točka (1996) poklapa se ne samo s ulaskom popularne glazbe u tehnološki napredniju digitalnu eru koja u strukturu pjesme uvodi ­loo­pove (dakle, novu repetitivnost), nego i s jačanjem hip-hopa koji sve više prodire u srednju pop-struju. Mogli bismo reći da se od tada nadalje popularna glazba više bavila ritmom nego melodijom koja se – osobito u plesnoj elektronici – postupno reducirala na puki repetitivni lajtmotiv. Ako je što od kompleksnosti i ostalo, ona se iz melodije preselila u programiranu ritamsku arhitekturu, što se još više uočava u trećoj revoluciji iz 2000, kada postaje očigledno da rap/hip-hop i dance s vrhova top ljestvica istiskuju većinu ostalih žanrova; melodije tada poprimaju još jednostavnije oblike. Nije neobično da rezultati istraživanja na Queen Mary Unversity ukazuju i na još jednu bitnu, s time povezanu činjenicu: u razdoblju od 1950. do 2023. udvostručio se broj izvedenih nota u sekundi. Drugim riječima, note teku sve brže u sve površnijem melodijskom kontekstu.

Istraživački tim nudi pojašnjenja na konkretnim primjerima. Kompleksnost legendarne skladbe You Belong to Me (1952) podcrtava izniman vokal pjevačice Jo Stafford koja tijekom izvedbe ne slijedi zadani ritmički obrazac, nego domišljato „pluta“ iznad same glazbe. S druge pak strane, vokali u velikoj uspješnici dua Captain & Tennille Love Will Keep Us Together (1975) drže se ritma, ali je melodija još uvijek razmjerno kompleksna i lišena jednoličnosti. I napokon, melodija u Poker Face (Lady Gaga, 2000) toliko je monotona i simplificirana da se strofa sastoji od jedne jedine note.

No jednostavnija melodija ne mora nužno značiti pad glazbene kvalitete. Madeline Hamilton smatra da je ulaskom popa u tehnološki naprednu fazu melodija žrtvovana u korist kompleksnije produkcije, zahtjevnijeg akordskog slijeda i slično. Dakako, količina melodijskih informacija koju moderni slušatelj smanjenog raspona pažnje može podnijeti u trominutnoj pjesmi opada iz generacije u generaciju, pa nije ni čudo da su u novome stoljeću popularnost uspjeli učvrstiti oni žanrovi koji zanemaruju melodiju i ističu druge glazbene aspekte. No ništa nije slučajno – analize stihova u posljednja četiri desetljeća pokazuju sličan trend repetitivnosti: rezultati istraživanja objavljeni ranije ove godine u istom časopisu Scientific Reports sugeriraju da i tekstopisci prolaskom vremena koriste „sve manje različitih riječi“, vjerojatno zato da publika ne bi previše razbijala glavu oko značenja i poruka pojedine pjesme.

Premda se u nas takvi istraživački pothvati još uvijek ne provode, lako bi se mogli predvidjeti rezultati postavimo li, recimo, Gabi Novak i Ivu Robića na jednu (početnu) stranu vremenskog spektra, a nove (t)rap heroje Gršu i Hiljsona Mandelu na drugu, suvremenu. Sve vodi istome zaključku: popularna glazba prevalila je dug evolucijski put i pritom je postala intelektualno nezahtjevna. No barem se publika pritom uvijek dobro zabavljala.